GOSPODINE MINISTRE, NEMAM VREMENA ZA VAS!
Piše: Milorad Bošnjak
DEŠAVALO se ovo više od pola godine 2001. usred Zagreba, prestonice Republike Hrvatske, usred tada „vruće“ političke sezone. Moja malenkost, potpisana u ovom tekstu, od početka pa do kraja te iste godine, bila je glavni i odgovorni urednik njuz-magazina „Identitet“ u Zagrebu, po dogovoru o neplaćenom odsustvu sa Kompanijom „Novosti“ u Beogradu – iako sam bio stalno zaposleni novinar. Kao što i sada radim za „Večernje novosti“. Al eto, ima i nas takvih novinara. Koji odu vamo-tamo, pa se vrate il ne vrate…
Moju malenkost, novinari veterani i mlade talentovane novinarke i novinari, u Zagrebu, sa kojima sam najiskrenije i najpoštenije kao urednik sarađivao, zvali su „gastarbajter u svom zavičaju“. Čuj, došao iz inostrane Srbije da radi u svom zavičajnom Zagrebu!? To je bio najčešći moto i motiv zafrkancije nas drugara i kolega, iz redakcija u Zagrebu.
Ovaj mali memoarski, nadam se ljudski i profesionalno častan, možda i humorističan, anegdotski tekst, pišem u prvom licu jednine, mimo naše novinarske profesije, ne hvaleći sebe samog, nego ukazivanjem na loše postupke političara prema nama novinarima, što apsolutno i neodvojivo znači prema javnosti. Pa kako ko god oće, neka shvati, zamjera što god oće, ako za to ima argumente.
Ovako je to bilo, između tadašnjeg ministra vanjskih (inostranih, spoljnih, ako nekom nije jasno) poslova Republike Hrvatske, Tonina Picule, i mene. Picula, rodom sa ostrva Mali Lošinj (tu je moja malenkost služila besmisleni rok tadašnje JNA, kao ćato komande) vodio je taj resor sa pozicione strane dobro, sa opozicione obrnuto. Al, politika je to.
Čim sam izabran za „funkciju“ glavnog i odgovornog urednika njuz-magazina „Identitet“ usred Zagreba, smjesta sam u uređivačkoj politici, sa časnom Redakcijom, utvrdio prioritete. Što će čovječanski, ljudski, za časne čitaoce bilo koje nacionalnosti, biti prevashodne životne teme? Narodski istinito, politički važno, dokazano i čitano?! Bez, ne daj nam Bože, ikakve sulude i za svu javnost pokvarene medijske tabloizacije! Plus oprez, da nas bilo ko ne zloupotrebi!
Drugog mog tamo radnog dana, dan iza pravoslavne Nove godine te 2001. zovnem Ministarstvo vanjskih poslova (MVP u daljnjem tekstu) Republike Hrvatske, tražeći intervju sa ministrom. Uz molbu, da se ministar Tonino Picula i ja sastanemo uživo, a ne da mi odgovori preko kojekakvih saopštenja, kominikea… Da najozbiljnije razgovaramo o važnim problemima, u ime javnosti.
Ali, ne lezi vraže, naročito diplomatski i politički vraže… Kad se funkcioner boji pitanja i izjava…
– Gospon Bošnjak, budite si pak tak ljubazni, dobro već znamo da ste vi novi urednik „Identiteta“ u Zagrebu, ali ministar Tonino Picula trenutačno nije tu, ima važne sastanke, neće bit ni ovih dana. Zato vas pak molimo, pošaljite nam mejlom ili faksom vaša pitanja, bum vas prebacila na telefon i mejl portparol službe MVP, pa ćete s njima surađivat, ako želite – vrlo ljubazno i diplomatski, al ne baš u ime istine, odgovori mi službenica MVP Republike Hrvatske. Pamtim joj ime, ali ona u ovoj priči nije previše važna, kao javna ličnost. Nego drugi. Ministar, a da ko drugi?!
Išli su dani. MVP i ministra Piculu, podsjećao sam dvaput sedmično, ponavljao poziv za intervju uživo, neposredan, a ne posredstvom njegovih, ili bilo čijih propagandista. Iz MVP stalno mi je odgovarano: „Bit će intervju, ministar Picula još proučava pitanja koja ste mu poslali faksom i mejlom, al se malo strpite, gospon Bošnjak. Iako ste, bez obzira na provokativna al argumentirana pitanja, stekli pravo prioriteta kod ministra, što se tiče važnosti pitanja za javnost.
I tako je to trajalo. I ponovo, bar dvaput sedmično, kao urednik od MVP tražim taj obećani intervju. Ne molim MVP, da neko krivo ne shvati, jer političare bilo koje nacije i pripadnike kojekakvih partija nikad nisam molio za izjave, intervjue i tako redom. Ako oni oće – može, ako neće, napisaću da neće, pa nek javnost, časni sudija političarima i nama novinarima, sama procijeni o njima.
Za one, koji ne poznaju Zagreb: Redakcija „Identiteta“ bila je u Ulici Berislavićevoj 10, a MVP uz Zrinski Trg u Zagrebu zvan Zrinjevac, sve to je najuži centar grada. Bili smo komšije: MVP Hrvatske, američka i još neke ambasade, plus još neke državne važne institucije. Mojoj malenkosti novinaru uredniku, ili bilo kom mom saradniku iz Redakcije, ne bi trebalo ni minut vremena ni stotinjak koraka, da dođe u MVP. Ako nas pozovu. Al nisu nas zvali, sve do jednom, dok i mi namjerno i profesionalno nismo odustali od takve nekorektne, nepouzdane saradnje sa MVP.
(U)desi se, da me MVP Hrvatske udostoji pozivom, za taj višemjesečni traženi sastanak uživo, sa ministrom Toninom Piculom. Usred mjeseca jula (srpnja, ako ko želi po hrvatskom) te godine.
– Gospon urednik Milorad Bošnjak, izvolite doć sutra u 11 sati u MVP, ministar Tonino Picula vas će najljubeznije čekat, imate pol sata za razgovor, evo i gospon ministar sjedi do mene, sve to vam potvrđuje – obavijesti me službenica MVP.
– Ne postoji nikakva mogućnost, da se ministar i moja malenkost sastanemo sutra ujutro, jer ja u 02:45 minuta noćas putujem iz Zagreba u Pulu, zbog odavno ugovorenog, važnog novinarskog posla. Kad ministar sve ove mjesece nije imao vremena za nas novinare i javnost, a moja malenkost ima preča posla za javnost, to znači da ni ja nemam vremena za njega! – odgovorio sam (diplomatski ili ne, neka procijeni javnost).
Otišao sam, svojom voljom i odavno zakazanim putem u Pulu. Opet, ne lezi vraže: nastaje neka frka u Zagrebu, o kojoj me najpoštenije obavijestiše koleginice novinarke.
– Slušaj dobro, Mišel (to mi je nadimak od imena, javno znan u Hrvatskoj, Italiji itd) MVP diglo frku, često zove Izdavački savjet „Identiteta“ i protestuje, da si ti izigrao dogovoreni sastanak sa ministrom. Ljut je i Izdavački savjet, vidićeš kad se vratiš. Ali, to se nezvanično pročulo i kroz dnevne medije po Zagrebu, svi bruje kako si odbio ministra! – upozoriše me dobre koleginice.
– Ni sekunde se ne bojte za Vas i za mene, što se tiče MVP i Izdavačkog savjeta. Mjesecima smo časno, profesionalno i diplomatski tražili intervju sa ministrom Piculom, odlagao ga je, a sigurno je u međuvremenu imao tih pola sata vremena, znate i same. Nije htio?! Baš nas briga, ni oko bilo kog ministra na kugli Zemaljskoj svijet se ne okreće, pa ni oko ovog, ne bojte se ništa – iskreno sam odgovorio koleginicama, najiskrenije zabrinutim za mene, a ne za njih.
Kad sam se nakon osam dana iz Pule vratio u Zagreb, znam – čeka me „jezikova juhica“/ supica (tako se, ako ko ne zna, tamo zovu pridike, zamjerke i sve tome slično). I od Izdavačkog savjeta i iz MVP. Znao sam dobro i ko će najviše „papriti“ protiv mene. I, neka! Radovao sam se tome.
– Sazovite smjesta sastanak Upravnog odbora i Izdavačkog savjeta „Identiteta“ i, ako želite, odmah me smijenite kao urednika! Uz, ako treba, moje javno obrazloženje medijima: ni jednom ministru, niti bilo kom političaru, nikad nisam bio i neću biti propagandista ni sluga u bilo kom smislu! Oni su dužni da odgovaraju javnosti, a ne mi mediji njima! – odgovorio sam.
Meni baš nažalost, nikad taj željeni sastanak Upravnog odbora za moju smjenu nije sazvan. Jer, list se penjao sve većim tiražima od dana kad mu je moja malenkost postala glavni i odgovorni urednik. Sa zatečenih 3.500 na 17.500 u ljeto te godine. Od drugog broja, sve važnije ambasade u Zagrebu, Beogradu i okolo, zatim Nevladine i druge organizacije, odmah su se pretplatile, svaka na po desetine primjeraka, postavljale dijelove lista i čitave intervjue na svoje portale. U tome je prednjačila OSCE (bivši OEBS) što je vladajuće stranke u Hrvatskoj itekako naljutilo… I treba.
U ranu jesen iste te godine, nazvala me je telefonom druga službenica MVP, i diskretno kazala:
– Gospon Milorade Bošnjak, sve ste bili u pravu kaj se tiče vaših pitanja prema MVP, i za to kaj vas je ministar mjesecima odbijal, i zato kak ste tako zauzvrat postupili prema njemu!
